Thalassa ali 2 prosjak pred vratima

of 195
All materials on our website are shared by users. If you have any questions about copyright issues, please report us to resolve them. We are always happy to assist you.
Information Report
Category:

Internet

Published:

Views: 0 | Pages: 195

Extension: PDF | Download: 0

Share
Description
1. 1 2. 2 THALASSA ALI PROSJAK PRED VRATIMA Naslov izvornika Thalasa Ali A Beggar at the Gate Copyright © 2004 by Thalasa Ali 3. 3 4. 4 POVIJESNA BILJEŠKA odine 1840.…
Transcript
  • 1. 1
  • 2. 2 THALASSA ALI PROSJAK PRED VRATIMA Naslov izvornika Thalasa Ali A Beggar at the Gate Copyright © 2004 by Thalasa Ali
  • 3. 3
  • 4. 4 POVIJESNA BILJEŠKA odine 1840. Pandžab je i dalje bio ponosno neovisan. Smješteno između Britanske Indije i Afganistana, natapano vodama pet rijeka i sklono hvaliti se svojom dičnom riznicom punom zlata i dragulja, bilo je to drugo najbogatije kraljevstvo na tom potkontinentu. Ali unatoč svem uspjehu, Pandžab je izgubio svojega moćnog vodu koji je zemlju držao na okupu. Legendarni maharadža Randžit Sing, koji je ujedinio Pandžab pod jednom vlašću te stvorio jaku, discipliniranu vojsku, umro je 1839. godine, ostavivši prijestolje svojemu jedinom zakonitom sinu, nejakom, slaboumnom Karaku Singu. Karak Sing do srpnja je svrgnut, utamničio ga je njegov sin, princ Nau Nihal Sing. Ozračje u tvrđavi Lahore, maharadžinoj palači i utvrdi, postalo je napeto jer su se suprotstavljene frakcije borile za vlast u zemlji. Kako su se te podjele produbljivale, britanska vlada promatrala je situaciju i čekala povoljnu priliku. Britanci, koji su nedugo prije ušli u Afganistan te na prijestolje u Kabulu postavili svojega marionetskog kralja, bili su veoma zainteresirani za Pandžab ne samo zbog njegova bogatstva, nego i zbog zemljopisnog položaja, jer je najkraći opskrbni put između britanskih teritorija i Afganistana prolazio kroz navodnjene ravnice Pandžaba. Iako je većina britanskih predstavnika u Indiji, uključujući generalnoga guvernera, vjerovala da je važno promicati stabilnu vlast u Pandžabu u kojem je rasulo uzimalo maha, neki su razmišljali drugačije. Lady Macnaghten stvarna je povijesna osoba, kao i maharadža Karak Sing, njegov sin, princ Nau Nihal Sing i fakir Azizudin, pandžapski ministar vanjskih poslova. Lady Macnaghten 1840. godine doista je doputovala u Afganistan kako bi se pridružila suprugu. Nesretni događaji u siječnju 1841. godine u Lahoreu također su se odigrali, uvelike onako kako sam ih opisala. Mariana Givens, njezina teta i tetak, politički zastupnik Russell Clerk, Sabur i njegova obitelj plodovi su moje mašte. G
  • 5. 5
  • 6. 6 Prosjak pred vratima
  • 7. 7 UVOD 21. ožujka 1840. itko nije znao kada je grad Lahore, sa svojim uskim zagušljivim ulicama i debelim obrambenim zidinama, niknuo pokraj rijeke Ravi na otvorenoj ravnici Pandžaba, ali svi su bili složni u tvrdnji da temelji grada počivaju na ruševinama mnogih starijih, sada zaboravljenih inačica samoga sebe, te da je sedamnaestostoljetni Lahore bio najprofinjeniji i najljepši. Dvije stotine godina nakon što su ga mogulski carevi dotjerali svojom kićenom arhitekturom, stari se grad i dalje dičio velebnom mramornom palačom ograđenom utvrdom od crvenih opeka te veličanstvenom džamijom od crvenog pješčenjaka. S onu stranu gradskih zidina popločeni su putovi, natapani vrtovi, prozračni paviljoni i fino izrezbarene te intarzijama ukrašene grobnice preminulih članova kraljevske obitelji svjedočili uzvišenosti grada koji je svojedobno bio sjeverna prijestolnica velikog carstva. U istočnom dijelu utvrđenoga grada, nedaleko od Delhijskih vrata, nalazilo se još jedno arhitektonsko remekdjelo mogulskog doba, Vazir Kanova džamija. Jutarnji zrak u džamiji bio je svjež i lagano je mirisao na ruže. Iz dvorišta je dopirala sunčeva svjetlost, osvjetljujući prašinu koja je lebdjela u oblacima, omekšavajući boje visoke dvorane za molitvu. Pokraj zida gusto ukrašenog arapskom kaligrafijom klečao je šeik Valijulah Kan Karakoja, bez cipela na perzijskom ćilimu, s visokim, uštirkanim pokrivalom za glavu koje ga je posve nepotrebno činilo dostojanstvenim pred iluminiranim Kuranom, otvorenim i položenim na izrezbaren drveni stalak. Nije bilo dijela te muslimanske svete knjige koju šeik Valijulah, duhovni vođa mističnog bratstva Karakoja, već nije znao napamet, ali unatoč tome nikada nije propuštao izvesti obred uklanjanja svile u koju je knjiga bila umotana te njezina postavljanja na izrezbareni stalak prije no što bi tihim, pjevnim glasom počeo moliti na poznatom arapskom. Danas će govoriti omiljene retke sure An-Nur, poglavlja s naslovom »Svjetlost«. Alah je svjetlo nebesa i zemlje. Primjer Njegova svjetla kao udubina je u kojoj je svjetiljka, a svjetiljka u staklu, a staklo kao jarka zvijezda koja se pali iz blagoslovljenog stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog, čije ulje gotovo da osvjetljuje iako ga vatra i nije dohvatila. To je svjetlo nad svjetlom! N
  • 8. 8 Nakon što je nekoliko minuta sjedio pomičući usne poluzatvorenih očiju, šeik je ponovno omotao knjigu. Stavivši je pod ruku, ustao je i bos prošao nadsvođenim prolazom molitvene dvorane, a potom kvadratnim dvorištem džamije pokraj bazena za pranje i njegove česme koja je žuborila odzdravljajući ljudima u prolazu, moćnog izraza lica omekšanog redcima koje je upravo bio izgovorio. Na ulazu je pozdravio grbavog čuvara cipela i potom pričekao da mu taj maleni čovjek donese cipele koje je brižljivo držao podalje od cipela običnih ljudi. Odagnavši sanjivost, šeik je ugurao stopala u cipele te dugim stubištem džamije sišao na kaldrmu trga. Dom njegove obitelji, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj, nalazio se na trgu pod pravim kutom u odnosu na džamiju. Kad je šeik prišao njegovim visokim, izrezbarenim vratima, trojica koja su čučala pred njima skočila su u stav pozorno i velika su se vrata naglo otvorila. Glavno dvorište toga ugodnog starog havelija, sa stajama duž jedne strane, bilo je toplo kao trg, ali tiše. Sunce je obasjavalo njegove zidove oslikane Mjesečevim srpovima po kojima je ta stara kuća dobila ime, i padalo na usamljeno prašnjavo stablo u unutarnjem dvorištu te na podij na kojemu je šeik za ugodnih poslijepodneva znao sjediti među svojim sljedbenicima. Prešao je preko malog dvorišta, skrenuo u vežu i uspeo se zavojitim stubama do obiteljskih odaja svoje kuće. Žene i djeca sjedili su na podu jedne velike prostorije na katu, a njihove su se glave okrenule kaci je šeik odlučnim korakom prošao pokraj njih jarko osvijetljenim hodnikom te ušao u malu, obijeljenu prostoriju u kojoj je sjedila njegova sestra blizanka i čekala ga. Uzvratio joj je nagovještajem osmijeha u znak pozdrava. »Izgovorio sam retke iz sure An-Nur«, rekao je spuštajući se na pod prekriven prostirkom. »Zbog nekog razloga«, dodao je, »ta sura me uvijek podsjeti na moju snahu.« Sultanija Safija pomaknula je svoje krupno tijelo, naslonjeno na jedan od jastučića duž zida te malene prostorije. »Stabla maslinova, ni istočnog ni zapadnog«, ponovila je pravilnim arapskim, lako prepoznavši retke o kojima je njezin brat govorio jer joj je malokad bilo potrebno reći što on misli. »Da«, složila se. »Mislim da bi se to moglo reći o toj Engleskinji.« »Inšalah«, tiho je rekao šeik, »ona i naš mali Sabur uskoro će se sigurno vratiti.« »Inšalah, dao Bog«, složila se njegova sestra ozbiljno lamajući. Istog poslijepodneva, tisuću i dvije stotine milja jugoistočno od šeikove kuće, Mariana Givens podbola je svoju kobilu prolazeći kroz gomilu šareno odjevenih domaćih ljudi, pogleda uprtog u prizor pred njom. Zrak oko nje mirisao je na prženje i začine. Neskladna ritmična glazba dopirala je s njoj nevidljivog mjesta. Okretala je glavu i upijala prizor obećavajući samoj sebi da će ga zauvijek upamtiti. Ovo nije bio prvi put da je napustila široke ceste britanske Calcutte. U proteklih je šest mjeseci desetak puta pobjegla iz tetkove velike kuće na cesti Chowringhee i sama se otputila u domaći dio grada jer je otkrila da kad se izgubi u istinskoj Indiji, to privremeno olakša njezin očaj i dosadu. Prije sat vremena dobila je mogućnost vidjeti zanimljivu i jezovitu Charak puju. Dok je za poslijepodnevnog jahanja prelazila širok prilaz sjedištu Vlade, nekoliko mladih britanskih časnika projahalo je pokraj nje u živahnom razgovoru.
  • 9. 9 »... nešto između svibanjskog stupa i vrtuljka«, rekao je jedan od njih. »Čovjek je užetom svezan za vrh stupa. Skupina muškaraca tada okreće stup tako da se čovjek vrti uokolo u velikom krugu. Ali to se od vrtuljka razlikuje po tome što je čovjek obješen o kuke za meso zarinute u njegovo tijelo.« »Moramo smjesta onamo!« viknuo je drugi. »Ne smijemo propustiti ni trenutak toga!« Nadajući se da je nitko neće vidjeti kako napušta primjereno područje sjedišta Vlade, Mariana je pričekala da se mladi časnici malo udalje, a tada je coknula svojoj kobili i krenula za njima sama, jašući postrance kroz domaće naselje straćara u kojemu su se gola dječica igrala u prašini, a zrak je bio ispunjen neprepoznatljivim mirisima. Područje oko hrama u Kalighatu bilo je ispunjeno gomilom slavljenika koja je neprestano rasla. Povici slastičara nadmetali su se s bukom domaće glazbe. Plesačice su se vrtjele pred promatračima koji su se doimali imućnima. Prilike u dronjcima, s velikim, dubokim ranama na nadlakticama, divlje su plesale uz tu glazbu gurajući si mačeve ili štapove u rane. Druge su držale tanke ruke iznad čupavih glava, stisnutih šaka s dugačkim prljavim noktima koji su stršali s nadlanica. Visoki nijemi stupovi u sredini obećavali su još strašnije prizore. Bubnjanje je ubrzalo. Gomila se razmaknula raščistivši širok krug, ostavljajući samo desetak polugolih muškaraca pokraj dva visoka stupa. Mariana je odjahala dalje, izvijajući vrat kako bi vidjela koji od njih ima kuke probijene kroz tijelo, ali vidjela je samo da se nekoliko užadi vuče po tlu iza njih, a tada se podiže do vrha stupa. Svi osim jednog muškarca prišli su stupu. Poput volova koji okreću vodeničko kolo počeli su gurati ručke vrtuljka u podnožju stupa. Kako su trčali sve brže i brže u malom bučnom krugu, užad se sve više napinjala i posljednji se čovjek polako podignuo u zrak i poletio. Vrtio se u širokom krugu, gotovo uspravan uslijed vrtnje stupa, a usne su mu se pomicale dok je bacao cvijeće nad gomilu pod sobom. Kad je proletio pokraj nje, Mariana je jasno vidjela da su mu četiri kuke bile provučene kroz mišiće prsa, a četiri kroz leđa. Rane mu nisu krvarile, ali bile su mučno i jasno otvorene. Iz gomile se glasno nasmijao neki Englez. Mariana je gledala gore, nesposobna odvratiti pogled, rukom zasjenjujući oči. Je li leteći čovjek zbog patnje ili zbog radosti razvukao usne u sumanuti osmijeh? Je li uzeo bhang kako bi ublažio bol? Što ga je potaknulo na tu iznimnu žrtvu? Promatrala je gomilu tražeći koga bi mogla pitati, ali prije no što je to stigla učiniti čovjek je leteći prema njoj posegnuo u platnenu torbu. Trenutak poslije preletio je iznad njezine glave, a izraz njegova lica otkrivao je usredotočenost i zanos. Šaka cvjetova pala je oko nje kad je odletio. Prvi, žuti neven, zapleo se u grivu njezine kobile. Mariana je pružila ruku, ali prije no što ga je dohvatila, pojavila se muška ruka koja ga je bacila na tlo gdje je ostao ležati u prašini, jarkožut poput dragulja. »Ne bi trebala biti ovdje«, odlučno je rekao vlasnik ruke. Mariana je šokirano pogledala iz sedla. Čovjek koji joj se obratio očito je bio Indijac jer mu se košulja otvarala na desnu stranu. Stajao je pokraj nje, glatko obrijan i s urednim turbanom na glavi, oko bokova omotan tkaninom koja mu je lepršala do stopala, a na koži između očiju imao je bijelu točku. »Ovo nije tvoj put«, nastavio je zvonkim glasom govoreći urdski, jezik koji je Mariana razumjela, a ne bengalski koji se čuo posvuda oko njih. »Ovaj je put«, dodao je pokazujući
  • 10. 10 zastrašujuću priliku koja je letjela iznad njih, »za druge, ali za tebe nije.« Gomila se natiskala oko nje onemogućivši joj bijeg. Englez se ponovno nasmijao u dalekom grohotu. »Tvoj put vodi prema sjeverozapadu.« Neznanac je autoritarnom smeđom rukom pokazao podalje od gomile. »Moraš se vratiti onamo kako bi pronašla svoju sudbinu. Do tada nemoj prisustvovati ovakvim svetkovinama. Ne diraj to cvijeće. Nemoj više pogledati čovjeka u zraku.« Kako je znao? Mariana je teško progutala pokušavajući se dosjetiti nekog hrabrog, neuljudnog odgovora, ali nije uspjela. Čovjek se nije pomaknuo pa je pogledom slijedila njegov, prema zelenim brežuljcima u daljini. »Otiđi odavde«, zapovjedio joj je. »Idi.« Ljudi za vrtuljkom vikali su. Užad i koloturi ranjenog čovjeka škripali su i pjevali, govoreći Mariani da se on i dalje vrti iznad gomile, bacajući cvijeće na njihove glave poput blagoslova. Ali više nije podignula pogled. Umjesto toga coknula je kobili te se bez osvrtanja krenula probijati pokraj prosjaka nalik strašilima, plesača i tezgi s hranom sve dok nije stigla do ceste koja je vodila do udobne engleske kuće njezina tetka na cesti Chowringhee. S područja oko hrama nije ju, blago uzdrhtalu, otjeralo nenadano pojavljivanje neznanog Indijca ni njegova neobična poruka. Odmah je vidjela da ga se ne mora plašiti, da nije varalica ili opsjenar. Odjeća mu je bila previše čista, bio je previše dostojanstven. Za svoju poruku nije tražio ništa zauzvrat. Otjerale su je njegove riječi. Tvoj put vodi prema sjeverozapadu, rekao je pokazujući prema Pandžabu, ponosnom nepokorenom kraljevstvu s onu stranu sjeverozapadne granice Britanske Indije: kraljevstvu koje je Marianu još dozivalo tihom, neodoljivom pjesmom koja je nudila neuhvatljiva čudesa i svijet posve različit od njezina, u kojemu nikada nije izrečena nijedna riječ njezina jezika, u kojemu nikada nije pripremljena ni mrva hrane iz njezina svijeta. U staroj, zidom ograđenoj gradskoj kući u Lahoreu, koju je napustila petnaest mjeseci prije, nije bilo balova, amaterskih kazališnih predstava, stolova za kojima se večeralo uz srebrne svijećnjake i živahan razgovor. Žene iz obitelji šeika Valijulaha i njihova brojna djeca zabavljali su se u prostoriji na katu koja je, prema Marianinu sjećanju, naizgled obuhvaćala cijeli svijet. Ali njezinu putu nije bilo traga. Kako bi taj put bio moguć kad te žene gotovo i nisu izlazile iz kuće? Jahala je kući zaokupljena mislima, lica vrelog i prašnjavog pod cilindrom. Zurila je u magarca pokrivenog pokrivačem jarkih boja koji je išao pred njom, nastojeći odagnati sjećanja na Lahore. O kojem god putu prorok govorio, onamo nije mogao voditi. Nakon petnaest dugih mjeseci povjerovala je da više nikada neće posjetiti Pandžab.
  • 11. 11 1.poglavlje 20. lipnja 1840. ri mjeseca poslije Mariana je, i dalje u Calcutti, sjedila pokraj tete, šest redova iza generalnoga guvernera i njegove dvije sestre usidjelice, te gledala kako se nizak, rumen i oznojen čovjek uspinje prema propovjedaonici katedrale svetog Ivana. Vjernici oko nje trzali su se i šaptali. Jedna je žena laktom gurnula svojeg supruga. Druga, odjevena u crno, ostavljala je dojam da spava, ali tada se uspravila i počela se žustro hladiti lepezom. Dva reda dalje djevojka koja je netom stigla i njezina pratilja strogog lica okrenule su se kako bi pogledale Marianu sa samodopadnim izrazima na licima. I one su, poput nje, znale što slijedi. Ali za razliku od nje, njih su dvije uživale. Mariana se osjećala kao da joj je steznik ispod obješene haljine glačalom utisnut u tijelo. Kosa joj je, zahtjevna i za najboljih dana, pobjegla ispod slamnatog šeširića pa je u opuštenim smeđim kovrčama visjela niz vrat, uzrokujući osip na lipanjskoj vrućini. Dekan je stao i obrisao lice. Naslonio se preko izrezbarene drvene ograde propovjedaonice i pogledao prema Mariani, koja je namjerno zijevnula pokrivši usta rukom u rukavici, a tijelo joj se pritom napelo na tvrdoj drvenoj klupi. »Oduševljen sam kad vidim koliko se naš broj povećao u proteklih godinu dana«, započeo je visokim glasom. »Silno me veseli vidjeti koliko je neudanih mladih dama iz Engleske ovdje u Indiji pronašlo odgovarajuće muškarce za brak. Dok gledam ovu vjersku zajednicu«, dodao je zagledavši se u jednog časnika širokih ramena, njegovu suprugu okrugla lica i njihovo kićeno odjeveno, nemirno dijete, »prizor toliko mnogo sretnih, malih obitelji ispunjava me radošću i veselim se još mnogim, mnogim.« »Ja znam tko nikada neće sklopiti brak u ovoj katedrali«, razgovijetno je rekao netko iza Mariane kad se dekan zagledao u njezinu smjeru. Bilo bi beskorisno dati toj ženi do znanja da ju je čula. Mariana je umjesto toga uzela tetinu pjesmaricu i počela je listati. Nije je iznenadilo da je dekan svoje primjedbe uputio njoj jer je isto činio u svakoj propovijedi u proteklih šest mjeseci. Glasine o Marianinim doživljajima na sjeverozapadu počele su se šest mjeseci prije provlačiti verandama i salonima britanske prijestolnice, netom nakon što se s ostatkom golemog tabora generalnoga guvernera vratila iz podužeg posjeta maharadži Pandžaba. Nakon što su državnički šatori lorda Aucklanda posljednji put podignuti i kad su se časnici koji su ga pratili vratili svojim obiteljima te u svoja prebivališta, priča o Marianinu sablažnjivom ponašanju u Lahoreu brzo se širila od kuće do kuće, prkoseći zapovjedi lorda Aucklanda o strogoj tajnosti te brzo zasjenivši sve prijašnje skandale. Jer glasine su govorile da je Mariana Givens u Pandžabu učinila ono najgore što Engleskinja u Indiji može učiniti: zapetljala se u sramotnu vezu s domaćim muškarcem, kojom se upropastila. Potvrđen energičnom tamnoputom prisutnošću njezina dvogodišnjeg posinka Sabura i dopunjen sve većim brojem pojedinosti zbog kojih su je još više osuđivali, skandal se pripio T
  • 12. 12 uz nju poput ljepljive, nevidljive odjeće, ujedinivši cijelu Calcuttu protiv nje i preko noći je pretvorivši u izopćenicu među svojima. Još je gore bilo to što je Marianina propast neugodno dotaknula i njezinu tetu i tetka, koji u to burno doba nisu bili u Lahoreu. Teta Claire i tetak Adrian, jedina obitelj koju je Mariana imala u Indiji, od trenutka njezina dolaska bili su isključeni iz veselih večera te živahnih balova i proslava zbog kojih je Calcutta bila najveseliji grad u Indiji, a osobito iz proslava trijumfalnog povratka generalnoga guvernera iz njegova posjeta sjeveru. Nekoliko odanih prijatelja i dalje je posjećivalo udobnu kuću Lambovih, ali ostatak se društva povukao u strahu da će zbog povezanosti biti uvučen u ljepljivu mrežu Marianine sramote. »Ali ti ljudi ne znaju ništa o onome što se uistinu dogodilo«, Mariana je uporno govorila svojoj uplakanoj teti kad su ih treći put ignorirali dok su kupovale muslin na bazaru. »Teta Claire, zašto bi nama trebalo biti važno što oni misle?« Ali teti Claire je bilo vrlo važno što ljudi misle. Nekoliko trenutaka nakon što je Mariana unijela maloga Sabura kroz ulazna vrata kuće broj 56 na cesti Chowringhee i zamuckujući započela neugodno nabrajanje svojih doživljaja u Pandžabu, teta Claire polusvjesno je klonula na kauč, zatvorenih očiju i otvorenih usta. Tragično se gušeći nakon što je udahnula mirisne soli, otpravila je Marianu pokretom ruke i odbila poslušati ijednu riječ objašnjenja. »Čime sam zaslužila takvu kaznu?« poslije je u jecajima govorila tetku Adrianu sa svojih jastuka, dok je Mariana prisluškivala iz hodnika. »Zašto je učinila tu strahotu? I zašto je dovela domaće dijete u moju kuću? Adrian, reci joj neka ga odvede k slugama. O, što će biti s nama?« »To dijete nisi smjela dovesti u salon«, poslije joj je odlučno rekao tetak, okrenut leđima, zagledan kroz prozor svoje radne sobe. »Nije li dovoljno to što si sebe upropastila? Moraš li i pred tetom paradirati s domaćim djetetom? Budući da tvrdiš da je dijete ostalo bez majke i da je visoka roda među svojim ljudima«, ozbiljno je dodao, »neka ostane s tobom. Ali ne smiješ ga pustiti u prednji dio kuće i zabranjeno ti je više ikada pred tetom spomenuti Lahore ili Pandžab.« Zaprepaštena tim gnjevnim odgovorom inače blagog tetka, Mariana nije mogla izustiti ni riječi. On se okrenuo od prozora i ljutito je pogledao. »Dobro si znala«, dodao je, »zašto smo prihvatili poziv lorda Aucklanda da se pridružiš njegovoj pratnji. Bila si i te kako svjesna da to nije bilo ni u kakvoj vezi s prevođenjem lokalnih jezika njegovim sestrama. Zašto se, dobivši toliko važnu mogućnost, u Pandžabu nisi udala za kojega od njegovih časnika?« »Ali trudila sam se udati se za jednog od njih«, rekla je, »a tada je sve propalo jer je on morao...« »Umjesto da
  • Recommended
    We Need Your Support
    Thank you for visiting our website and your interest in our free products and services. We are nonprofit website to share and download documents. To the running of this website, we need your help to support us.

    Thanks to everyone for your continued support.

    No, Thanks
    SAVE OUR EARTH

    We need your sign to support Project to invent "SMART AND CONTROLLABLE REFLECTIVE BALLOONS" to cover the Sun and Save Our Earth.

    More details...

    Sign Now!

    We are very appreciated for your Prompt Action!

    x